Šećerna bolest (dijabetes) kronična je bolest koju karakteriziraju povišene razine šećera u krvi. Razlikujemo tip 1 i tip 2 te dijabetes u trudnoći i neke druge (rjeđe) oblike dijabetesa. Dijabetes spada u vodeće zdravstvene izazove suvremene medicine. Njegove posljedice mogu biti fatalne jer može dovesti do kroničnog bubrežnog zatajenja, oštećenja krvnih žila na mrežnici, ali i do srčanog i moždanog udara. Važno je na vrijeme uočiti pojavu dijabetesa, a jedan od alarma koji ukazuje na početak razvoja bolesti je inzulinska rezistencija.
Kada organizam postane „presladak“: dijagnoza inzulinske rezistencije
Inzulinska rezistencija stanje je neravnoteže organizma u kojem se javlja neadekvatan odgovor jetre, mišića i masnih stanica na lučenje inzulina. Nemogućnost iskorištavanja inzulina dovodi do pojačanog rada gušterače koja potom započinje hiperproizvodnju inzulina, što uzrokuje povećanje inzulinske rezistencije. U slučaju kronične inzulinske rezistencije dolazi do oslabljene funkcije gušterače i pojave dijabetesa. Do pojave bolesti dolazi uslijed rezultata nasljednih i štetnih čimbenika. Nasljedni čimbenici odnose se na mutacije receptora za inzulin, glukozne transportere i signalne proteine, dok štetni čimbenici uključuju tjelesnu neaktivnost, medikamente, lošu prehranu, glukoznu toksičnosti, starenje i povećanje količine slobodnih masnih kiselina.
Postoji nekoliko znakova koji mogu biti povezani s pojavom ove bolesti. Tzv. centralna pretilost, visoki tlak, sindrom policističnih jajnika, povišene masnoće u krvi… Što se simptoma tiče, njih gotovo pa i nema. Dijagnoza se postavlja po obavljenim pretragama. Jedan od načina je obavljanje krvne pretrage i provjera vrijednosti glukoze u krvi. Preciznija pretraga je testiranje razine inzulina u krvi, a često se radi i lipidogram kojim se utvrđuju razine ukupnog kolesterola u krvi. Uz navedene pretrage, valja voditi računa i o ranije spomenutim tjelesnim znakovima, a koji mogu pomoći da se na vrijeme prepozna inzulinska rezistencija.
Liječenje: naglasak na prehrani
Kada se postavi dijagnoza inzulinske rezistencije i obave se konzultacije, liječnik specijalist propisat će terapiju i prateću dijabetičku prehranu, uz preporuku tjelesne aktivnosti. Lijekovi koji se propisuju imaju za cilj povećanje osjetljivosti organizma na inzulin. Najčešće se uvodi metformin, a ukoliko on ne pruži zadovoljavajuće rezultate, uvodi se pioglitazon. Oboljeli od inzulinske rezistencije primorani su dovesti u red svoje životne i prehrambene navike. Uz pravilnu prehranu i održavanje optimalne tjelesne mase, važno je uvesti tjelesnu aktivnost i reducirati stres. Tek će uredne navike, uz adekvatnu terapiju, dovesti do poboljšanja zdravstvenog stanja.